Kategorijalni silogizam. Ako dio skupa (zaposlenici) pripada drugom skupu (prekovremeni), a taj cijeli drugi skup dobiva dodatak, onda taj dio zaposlenika nužno dobiva dodatak.

Afirmacija konsekventa (pogreška). Isplata bonusa može biti rezultat drugog razloga (npr. ugovorna obveza bez obzira na profit).

Modus tollens. Nijekanje nužne posljedice (prolaz na provjeri) nužno negira i uzrok (prolaz na logici).

Logička pogreška. Tvrdnja se opravdava isključivo titulom ili pozicijom osobe, umjesto konkretnim ekonomskim dokazima.

Logička pogreška. Prikazuju se samo dva ekstremna ishoda, zanemarujući srednje opcije (npr. podržavanje napretka kroz drugačiju reformu).

Kauzalna analiza. Ako se isti učinak događa bez uzroka (politike), onda taj uzrok vjerojatno nije odgovoran za promjenu.

Logička pogreška. Pretpostavlja se da je nešto ispravno ili kvalitetno isključivo zato što dugo postoji.

Logička pogreška. Pogrešno se pretpostavlja da je vremenski slijed (A prije B) dokaz uzročno-posljedične veze.

Komparativna evidencija. Postojanje kontrolne skupine (države bez zakona) koja nema isti učinak snažno podupire tezu o djelovanju zakona X.

Logička pogreška. Umjesto analize samog argumenta, napada se kompetencija ili karakter govornika.

Logička pogreška. Bez dokaza se pretpostavlja da će jedan mali korak neizbježno dovesti do ekstremne i katastrofalne posljedice.

Logička pogreška. Boris diskreditira Aninu izjavu napadajući njezinu navodnu neupućenost, umjesto da opovrgne njezine tvrdnje.

Epistemološka kategorizacija. Broj stanovnika je mjerljiv i provjerljiv podatak, dok su ostalo vrijednosni sudovi ili politike.

Metodološka evaluacija. Reprezentativnost uzorka (koga smo pitali) određuje može li se rezultat uopće generalizirati na cijelu populaciju.

Logička pogreška. Skretanje s teme ukazivanjem na to da i protivnik čini istu stvar ili ima istu manu, što ne opravdava prvotni problem.

Logička pogreška. Namjerno iskrivljavanje i radikalizacija protivnikovog stajališta kako bi ga se lakše pobilo.

Evaluacija argumenta. Logička struktura tvrdnje je neovisna o motivaciji govornika; tvrdnja može biti točna čak i ako govornik ima korist od nje.

Logička pogreška. Neosnovano pretpostavljanje da će jedna odluka pokrenuti lančanu reakciju bez mogućnosti zaustavljanja.

Logička pogreška. Razumnost se ovdje definira samim slaganjem s autorom, što onemogućuje bilo kakvu racionalnu opoziciju.

Logička pogreška. Stručnost u jednom području (fizika) ne podrazumijeva automatski autoritet u sasvim drugom području (ekonomija).

Logička pogreška. Smatra se da je nešto ispravno isključivo zato što "se tako radilo oduvijek" ili zbog respekta prema precima.

Logička pogreška. Umjetno se stvaraju samo dvije mogućnosti (podrška ili izdaja), ignorirajući racionalne razloge za kritiku politike.

Logička pogreška. Tvrdnja da je nešto točno samo zato što još nije dokazano da je krivo, ili zato što se nitko nije usudio suprotstaviti.

Logička pogreška. Osobna povijest ili iskustvo kritičara ne mijenjaju istinitost argumenata o nedostacima sustava.

Logička pogreška. Zaključak se koristi kao premisa za samoga sebe; nema neovisnog dokaza o kvaliteti projekta.

Logička pogreška. Popularnost nekog uvjerenja nije dokaz njegove istinitosti (npr. nekad je većina vjerovala da je Zemlja ravna ploča).

Logička pogreška. Pokušaj diskreditacije aktualnog argumenta pozivanjem na nepovezane pogreške iz prošlosti.

Logička pogreška. Isključuju se sve nijanse i mogućnost da su obje strane djelomično u pravu ili da postoji treće rješenje.

Logička pogreška. Godine staža ne jamče nepogrešivost; tvrdnja i dalje zahtijeva objektivne dokaze o učinkovitosti.

Logička pogreška. Neosnovano predviđanje niza drastičnih promjena bez dokaza da jedna nužno uzrokuje drugu.

Logička pogreška. Kritika jedne odluke se zlonamjerno interpretira kao želja za potpunim uništenjem sustava.

Logička pogreška. Kvaliteta prijedloga se veže uz identitet kritičara umjesto uz sadržajne zamjerke.

Logička pogreška. Činjenica da je nešto bilo "dovoljno dobro" u prošlosti ne znači da je optimalno ili ispravno u novim okolnostima.

Provjera autoriteta. Potrebno je utvrditi radi li se o usamljenom mišljenju ili o stavu koji podupiru mjerodavni dokazi cijele struke.

Logička pogreška. Odbacivanje novog argumenta na temelju neuspjeha u prošlosti, bez analize kvalitete trenutnog prijedloga.

Logička pogreška. Nameće se binarni izbor, zanemarujući mogućnost konstruktivne kritike ili djelomičnog prihvaćanja.

Logička pogreška. Poznate osobe nemaju medicinsku stručnost da bi njihovo korištenje bilo dokaz stvarne kvalitete proizvoda.

Logička pogreška. Čak i ako je Marko trošio novac, to ne mijenja matematičku točnost ili logičku osnovu njegove tvrdnje o proračunu.

Logička pogreška. Koristi se emocionalno nabijen pojam kako bi se protivnike ušutkalo etiketom "nedomoljuba".

Logička pogreška. Ignorira se mogućnost da su drugi faktori (npr. bolji menadžment) doveli do rezultata u istom vremenu.

Logička pogreška. Istinitost informacije ne ovisi o moralnim kvalitetama onoga tko je iznosi.

Logička pogreška. Povezivanje umjerene mjere s ekstremnim ekonomskim krahom bez dokazivanja nužnosti tog lanca.

Logička pogreška. Činjenica da nema boljeg prijedloga ne znači da je postojeći dobar; možda su svi ponuđeni prijedlozi loši.

Logička pogreška. Vanjski promatrač može vidjeti greške koje ljudi unutar sustava zanemaruju; kritika se ocjenjuje po sadržaju, ne po statusu.

Statistička valjanost. Premalen broj ispitanika iz usko lokalizirane sredine ne može oslikati stavove šire i raznolike populacije.

Eksperimentalni dizajn. Bez grupe koja prima placebo, ne možemo znati je li poboljšanje uzrokovao lijek ili prirodni oporavak tijela.

Hijerarhija dokaza. RCT eliminira vanjske utjecaje i izolira djelovanje varijable, što je jedini način dokazivanja uzročnosti.

Statistička pristranost. Ljudi koji se sami javljaju obično imaju ekstremne stavove, pa takvi rezultati ne odražavaju mišljenje tihe većine.

Metodološka definicija. Promjena definicije (npr. brisanje ljudi iz evidencije) može stvoriti privid pada bez stvarnog zapošljavanja.

Vanjska valjanost. Ako je trend opći, intervencija vjerojatno nije bila ključni faktor, već se radilo o širem tržišnom ili sezonskom kretanju.

Kritička evaluacija izvora. Financijski interes može dovesti do selektivnog prikazivanja rezultata, pa su potrebne neovisne potvrde.

Korelacija vs. Kauzalnost. Činjenica da se dvije pojave mijenjaju zajedno ne govori o tome koja uzrokuje koju (ili ih uzrokuje treća pojava).

Sukob interesa. Objektivnu procjenu uspjeha trebala bi raditi neovisna vanjska agencija kako bi se izbjegla samohvala.

Logička pogreška. Neznanje o štetnosti ne jamči sigurnost; moguće je da još nismo proveli prave testove koji bi otkrili rizik.

Vrsta dokaza. Pojedinačni slučajevi mogu biti iznimke (cherry-picking) koje ne govore o tome kako program djeluje na većinu ljudi.

Logička opreznost. Visoka korelacija (npr. prodaja sladoleda i broj utapanja) ne znači da jedan faktor izravno utječe na drugi.

Selekcijska pristranost. Ako biramo samo one koji ionako žele uspjeti, ne testiramo snagu programa, nego kvalitetu sudionika.

Razlikovanje pretpostavki. Veza između novca i truda je logična hipoteza, ali zahtijeva dokaz jer ljudi na povišice reagiraju različito.

Hijerarhija dokaza. Samo znanstvena usporedba s kontrolnom skupinom može izolirati učinak kamera od ostalih faktora.

Interpretacija podataka. Pripisivanje zasluga samo jednoj politici ignorira desetke drugih ekonomskih i demografskih varijabli.

Kognitivna pristranost. Mozak ne snima događaje kao kamera, već ih "ponovno slaže", što često dovodi do nenamjerno krivih iskaza.

Interpretacija indikatora. Više prijava može značiti da se ljudi više ne boje prijaviti kriminal, a ne da kriminala ima više.

Kognitivna pristranost. Sklonost ignoriranju informacija koje se ne uklapaju u našu sliku svijeta uz isticanje onih koje nam "idu na ruku".

Metodološka valjanost. Bez nasumičnog odabira (randomizacije), uspjeh može biti slučajan ili rezultat selekcije "lakših" slučajeva.

Statistička manipulacija. Ako je pitano samo 10 unaprijed odabranih stomatologa, rezultat je beznačajan za opću populaciju.

Korelacija. Podaci pokazuju povezanost, ali ne govore uzrokuju li parkovi sreću ili sretniji (bogatiji) gradovi grade više parkova.

Eksperimentalni dizajn. Randomizacija "razmrlja" sve ostale faktore (dob, spol, prihod) podjednako u obje grupe, izolirajući učinak same mjere.

Interpretacija podataka. Niska stopa prijava može značiti strah ili nepovjerenje u policiju, a ne stvarnu sigurnost na ulicama.

Logička pogreška. Ako regija ima visok prosječni prihod, to ne znači da je svaki stanovnik te regije bogat.

Korelacija. Možda marljiviji studenti sami biraju prednje redove, pa sjedenje nije uzrok, nego simptom njihove marljivosti.

Logička pogreška. Namjerno zanemarivanje podataka koji pobijaju našu tezu uz naglašavanje onih koji je podupiru.

Metodološka evaluacija. Faktori poput BDP-a ili privatnih instrukcija utječu na testove više nego sam školski sustav.

Statistička valjanost. To je matematički prag koji kaže da veza vjerojatno postoji, ali ne govori koliko je ta veza u praksi bitna.

Selekcijska pristranost. Ljudi koji ne koriste internet ili nisu bili na portalu uopće nisu uključeni, pa slika nije realna.

Skrivena varijabla (confounding). Treći faktor (ljeto) upravlja objema pojavama, stvarajući prividnu, ali nepostojeću uzročnu vezu.

Skrivena varijabla (confounding). Standard života je pravi uzrok, televizori su samo jedan od simptoma tog standarda.

Korelacija. Kućna biblioteka je znak roditeljskog ulaganja u obrazovanje, što je pravi motor djetetovog uspjeha.

Interpretacija podataka. Možda je te godine pala velika količina snijega pa su ljudi manje vozili, što nema veze s kampanjom.

Statistička osnova. Ako mjerimo istu pojavu dvaput, ne govorimo o odnosu dviju različitih varijabli, već o pouzdanosti mjerenja.

Survivorship bias. Oni koji su bili loši u rješavanju slučajeva vjerojatno su rano napustili službu, pa nam statistika izgleda nerealno dobro.

Statistička zanimljivost. Slučajna podudarnost u podacima koja izgleda kao pravilo, ali u stvarnosti ne postoji nikakav mehanizam koji ih spaja.

Statistički fenomen. Ako testiramo najgori razred, on će se vjerojatno malo popraviti čak i ako ništa ne poduzmemo, jer je prvi rezultat bio anomalija.

Obrnuta uzročnost. Možda ne vježba stvara zdravlje, nego zdravlje dopušta vježbanje.

Zlatni standard. Samo nasumična podjela na grupe osigurava da je razlika u rezultatu doista posljedica tretmana, a ne nečeg drugog.

Kauzalna analiza. Bez kontrole drugih faktora (npr. povećanje broja policajaca), ne možemo svu zaslugu dati kamerama.

Skrivena varijabla (confounding). Standard života, mir i hrana su pravi razlozi dugovječnosti; liječnici su samo dio tog širega paketa bogatstva.

Kognitivna pristranost. Ako slušamo samo milijardere koji su napustili fakultet, dobit ćemo krivu sliku o tome koliko je to zapravo rizičan potez.

Komparativna evaluacija. Ako su oni bez programa napredovali brže, onda je program zapravo bio prepreka ili posve nebitan.

Interpretacija korelacije. Broj nam govori koliko su pojave "usklađene", ali nam ne kaže apsolutno ništa o tome tko je koga uzrokovao.

Socioekonomska varijabla. Školski ručak je često povezan s obiteljskim statusom, koji je pravi pokretač boljeg uspjeha u školi.

Logička zamka. Primjer: mislimo da visoki ljudi igraju košarku jer su visoki, a netko bi mogao pomisliti da rastu jer skaču u košarci.

Logička pogreška. Donošenje zaključka samo na temelju reda događaja (prije/poslije), bez dokazivanja mehanizma djelovanja.

Metodološki oprez. Opservacija ne dopušta medicinske preporuke; kava može biti samo popratni simptom nekog drugog faktora.

Kritička analiza. Iako zvuči logično, potrebno je eliminirati utjecaj konkurencije, sezone i opće kupovne moći građana.

Znanstvena metodologija. Samo kontrolirani uvjeti s nasumičnom podjelom ispitanika daju "zeleno svjetlo" za tvrdnju o uzročnosti.

Hawthorne efekt / Skrivene promjene. Uz veliku vidljivu promjenu obično idu i male nevidljive (bolja atmosfera, novi materijali) koje zapravo rade posao.

Skrivena varijabla (veličina grada). Ruralne sredine su mirnije i imaju više vjerskih objekata po glavi stanovnika; korelacija je geografska, ne moralna.

Survivorship bias. Ako i propali menadžeri imaju osobinu X, onda ta osobina uopće nije zaslužna za uspjeh onih prvih.

Logička osnova. Korelacija je samo "ples u dvoje", dok je uzročnost odnos "šefa i radnika" gdje jedan pokreće drugoga.

Kontrolna skupina. Ako se stanje nije promijenilo kod onih bez politike, vjerojatnost da je politika X uzrok kod nas postaje puno veća.

Post hoc pogreška. Vremenska korelacija ne isključuje skrivenu varijablu (confounding) niti dokazuje da bi ishod bez faktora A bio drukčiji.

Obrnuta uzročnost. Čest primjer gdje se posljedica (slanje policije) zamjenjuje za uzrok, dok je zapravo kriminal onaj koji diktira broj policajaca.

Metodološka valjanost. Čak i visoka korelacija zahtijeva eliminaciju alternativnih uzroka (confounding) kako bi se potvrdila stvarna veza.

Confounding (skrivena varijabla). Treći faktor C stvara iluziju povezanosti A i B iako oni među sobom nemaju nikakav izravan utjecaj.

Selekcijska pristranost. Bez nasumične podjele, ne znamo je li program popravio zdravlje ili su zdravi ljudi jednostavno skloniji wellnessu.

Kategorijalni silogizam. Deduktivni zaključak je nužan: ako su premise točne, pingvin mora imati krila bez obzira na sposobnost leta.

Dedukcija. Kreće se od općeg pravila prema nužnom pojedinačnom zaključku, za razliku od indukcije koja nudi samo vjerojatnost.

Formalna valjanost. Valjanost se odnosi na strukturu – nemoguće je imati istinite premise, a dobiti krivi zaključak uz ispravnu formu.

Modus ponens. Ako prihvatimo opće pravilo i potvrdimo slučaj, zaključak o istraživanju je logički neizbježan.

Problem indukcije. Čak i mnoštvo potvrda ne jamči budući ishod (primjer crnog labuda) – zaključak ostaje otvoren za pobijanje.

Afirmacija konsekventa. Pogreška u kojoj se posljedica (mokra cesta) koristi kao dokaz samo jednog uzroka, ignorirajući alternativne opcije.

Modus tollens. Valjan oblik negacije: ako se nužna posljedica nije dogodila, onda se ni uzrok nije mogao dogoditi.

Nijekanje antecedenta. Pogreška gdje se misli da izostanak jednog uzroka (kiša) jamči izostanak posljedice (kišobran), što nije nužno točno.

Induktivna generalizacija. Na temelju pregledanog dijela (uzorak) donosimo vjerojatan sud o cijeloj arhivi (populacija).

Afirmacija konsekventa. Činjenica da uzrok A vodi do B ne znači da svako B mora biti uzrokovano s A.

Induktivna snaga. Kvaliteta indukcije ne ovisi o autoritetu, već o tome koliko dobro uzorak predstavlja stvarnu raznolikost populacije.

Modus tollens. Nijekanje rezultata (valjanost) izravno negira da je uvjet (potpis direktora X) bio ispunjen.

Logička forma. Iako su tvrdnje besmislene, logika je ispravna: "Ako bi psi bili mačke, Lassie bi bila mačka". To je valjan, ali nezvučan argument.

Induktivna snaga. Ključ je u kvaliteti uzorka. Logička nužnost je odlika dedukcije, a ne indukcije.

Kvantifikatori. Riječ "neki" ne dopušta generalizaciju na pojedinca (Ante). Zaključak bi bio moguć samo uz riječ "svi".

Abdukcija. Koristi se u istragama i dijagnozama: tražimo najvjerojatnije objašnjenje za tragove koje vidimo.

Modus ponens. Potvrđivanje uzroka (uhvaćen) nužno potvrđuje i posljedicu (uhićen) prema zadanoj logici.

Indukcija. Iako su podaci jasni, zaključak je induktivan i može ga pokvariti neki treći faktor (npr. kvaliteta uprave).

Silogizam. Klasični Aristotelov oblik (Opća premisa + Pojedinačna premisa = Nužan zaključak).

Logička pogreška. To što svi lopovi kradu ne znači da su svi koji kradu lopovi (mogu biti npr. kleptomani ili djeca u igri).

Zvučnost argumenta. Možete logički ispravno zaključivati iz krivih podataka, što vodi do "zvučnog" ali neistinitog rezultata.

Analogija. Usporedba dviju situacija; snaga ovisi o tome koliko su te dvije situacije doista slične u bitnim točkama.

Modus tollens. Nijekanje nesavjesnosti (kroz pohvalu) je jedini nužan logički korak. Tvrditi da je "savjesna" je korak dalje koji nije nužan.

Abdukcija. Detektiv ne može biti 100% siguran kao u matematici, ali bira hipotezu koja najbolje "povezuje točkice".

Zvučnost (Soundness). Ideal kojem težimo: ispravno razmišljanje temeljeno na točnim informacijama.

Hasty generalization. Donošenje općeg suda na temelju zanemarivog broja pojedinačnih primjera.

Afirmacija konsekventa. Josip je mogao dobiti opomenu zbog svađe ili lošeg rada, ne nužno zbog kašnjenja.

Relevantna sličnost. Snaga analogije leži u bitnim svojstvima (kemija), a ne u površnim (boja, izgled).

Modus tollens. Logika nalaže da ili Y ne spada u tu kategoriju, ili sustav nije radio po vlastitom pravilu.

Filozofija logike. To što je sunce izlazilo milijun godina ne jamči (logički) da će izaći sutra, iako se u to uzdamo.

Logička struktura. Mišljenje je samo tvrdnja; argument je tvrdnja potkrijepljena razlozima (zašto je to tako).

Retorička manipulacija. Koristi se kako bi se izbjeglo dokazivanje; odgovor se podrazumijeva kao jedini moguć.

Retorička pogreška. Manipulacija emocijom straha kako bi se zaobišlo racionalno vaganje argumenata.

Eufemizam. Upotreba blažih riječi za teške pojmove kako bi se smanjio otpor publike ili kritičko razmišljanje.

Retorička pogreška. Borba protiv verzije argumenta koju nitko nije izgovorio, čime se stvara privid pobjede.

Kružni argument. Tvrdnja dokazuje samu sebe bez vanjskog dokaza (npr. "Ja sam iskren jer nikad ne lažem").

Sofizam. Svjesna upotreba logičke greške s ciljem obmane sugovornika.

Apel na autoritet. Legitimno ga koristimo u znanosti, ali postaje pogreška ako se osoba izjašnjava o nečemu izvan svoje struke.

Tu quoque. Ne odgovara na kritiku, već pokušava neutralizirati krivnju ukazivanjem na tuđe grijehe.

Ad populum. Logička pogreška gdje se istinitost ili moralnost mjeri brojem pristaša.

Javna argumentacija. Opisuje kako se granica onoga o čemu je "normalno" raspravljati pomiče kroz medije i politiku.

Retorička manipulacija. Iskorištava psihološki efekt da nam ponovljene laži s vremenom postanu "domaće" i istinite.

Logička snaga. Dobar argument stoji na vlastitim nogama (razlozi i logika), neovisno o govorniku.

Logička pogreška. Neznanje nije dokaz (npr. "Nitko nije dokazao da nema duhova, dakle oni postoje").

Etika komunikacije. Persuazija poštuje razum sugovornika; manipulacija ga pokušava "zaobići" kroz strah ili varku.

Logička pogreška. Prirodno nije uvijek dobro (npr. otrovne gljive su prirodne, antibiotici su laboratorijski).

Retorička varka. Cilj je stvoriti privid pobjede jer protivnik ne stigne demantirati svaku pojedinu glupost.

Logička pogreška. Istina je neovisna o našim željama (npr. "Globalno zatopljenje nije istina jer bi nas to previše koštalo").

Teret dokazivanja. Autor plana mora dokazati zašto je on dobar; šutnja kritike nije dokaz kvalitete.

Kognitivna pristranost. Različito reagiramo na "90% preživljavanja" i "10% smrtnosti" iako je podatak identičan.

Lažna dilema. Kritički mislilac uvijek mora pitati: "Što sam propustio uzeti u obzir kao treću opciju?".

Logičko pravilo. Ne dokazuje se nepostojanje nečega, već postojanje. Tko tvrdi, taj dokazuje (Onus probandi).

Logička pogreška. Sila može natjerati na šutnju, ali ne dokazuje istinitost tvrdnje.

Retorička pogreška. Sažaljenje može biti opravdano ljudski, ali ne smije biti razlog za npr. krivi pravni sud.

Ekvinokacija. Primjer: "Krug je savršen. Ovaj tim je krug ljudi. Dakle, ovaj tim je savršen".

Intelektualno poštenje. Suprotno od "slamanog čovjeka"; ako pobijediš najjaču verziju tuđeg argumenta, tvoja pobjeda je stvarna.

Lažni konsenzus. Čak i ako se svi slažu, plan može biti loš, skup ili neodrživ na duge staze.

Logička struktura. Postaje pogreška tek kad se "sklizanje" pretpostavlja bez dokaza o mehanizmu veze.

Logička pogreška. "Novo" ne znači nužno i "bolje"; novi softver može imati više grešaka od starog i stabilnog.

Kritičko zaključivanje. Oslanja se na dokaz i logičku vezu bez skakanja na preuranjene ili emocionalne zaključke.

Statistička zabluda. Novčić nema pamćenje; ako je 5 puta palo "pismo", šansa za "glavu" je i dalje 50%.

Aritmetička sredina vs Medijan. Prosjek vara kod velikih razlika; medijan je bolja slika stvarnosti za većinu radnika.

Neovisni događaji. Vjerojatnost se ne "troši" – rizik je isti svaki dan, bez obzira na mirnu prošlost.

Statistički framing. "50% veći rizik" zvuči strašno, ali ako je šansa porasla s 2 na 3 osobe od 100, rizik je i dalje nizak.

Bazna stopa. Bez znanja o početnom riziku, postotak smanjenja nam ne govori koliko je lijek doista koristan u praksi.

Selekcijska pristranost. Ako gledamo samo tvrtke koje su preživjele krizu, dobit ćemo krivu sliku o tome što je doista bitno za uspjeh.

Statistička značajnost. To je granica koja kaže: "Vjerojatno nije slučajnost, ali ne jamčimo da je istina".

Regresija prema prosjeku. Najlošije škole će se vjerojatno malo popraviti same od sebe; ne smijemo sav uspjeh pripisati novom zakonu.

Vizualna manipulacija. Namjerno skraćivanje skale na grafu stvara lažni dojam drastične promjene tamo gdje je ona zapravo minimalna.

Selekcijska pristranost. Primjer: pitati ljude u teretani o zdravlju nacije – dobit ćete nerealno pozitivnu sliku.

Stopa osipanja (Attrition). Ako je počelo 1000 ljudi, a ostalo 100, uspjeh od 95% je zapravo tek 9,5% uspjeha cijele grupe.

Vizualizacija podataka. Dokazuje da brojevi (prosjek, korelacija) mogu lagati ako ne pogledamo kako podaci zapravo izgledaju na slici.

Aritmetička sredina. Prosjek često ne opisuje nikoga iz uzorka (nitko ne pojede točno pola pileta); medijan je često korisniji.

Statistička manipulacija. Ako bacite novčić 20 puta, jednom će pasti 5 puta "glava" za redom; to ne znači da je novčić čaroban, već je stvar vjerojatnosti.

Ekološka pogreška. Korelacija na razini grupe (država) ne mora vrijediti za svakog pojedinca unutar te grupe.

Praktična značajnost. Nešto može biti "statistički značajno", ali toliko sitno u stvarnosti da je potpuno nebitno za ljude.

Agregacija podataka. Primjer: lijek izgleda bolji za muškarce i bolji za žene posebno, ali gori za cijelu naciju jer su grupe nejednake.

Statistička procjena. Govori nam koliko je naša procjena precizna; širok interval znači da zapravo nismo sigurni u točan broj.

Statistički framing. Postotak može dramatizirati sitnicu ili sakriti golem problem; uvijek tražite točan broj ljudi (N).

File drawer problem. Ako vidimo samo studije u kojima je lijek radio, a ne i one gdje nije, mislit ćemo da je lijek puno bolji nego što jest.

Skrivena varijabla. Novac i obrazovanje roditelja su pravi uzrok oba faktora; sam doručak možda uopće ne utječe na ocjene.

Raspršenost. Mala SD znači da su svi rezultati slični prosjeku; velika SD znači da ima puno ekstrema na obje strane.

Kvaliteta vs Kvantitet. Broj radnika (input) ne jamči bolji rezultat (output) ako je organizacija loša ili oprema stara.

Znanstvena nepoštenost. Uključuje brisanje "loših" podataka ili testiranje 50 varijabli dok jedna ne ispadne "slučajno" značajna.

Framing i metodologija. Sugestivna pitanja ("Slažete li se da je korupcija strašna?") daju drukčije rezultate od neutralnih.

Bayesovo rezoniranje. Ako je bolest rijetka (bazna stopa niska), čak i pozitivan test ostavlja veliku šansu da je osoba zapravo zdrava.

Statistička intuicija. Ljudi misle da 10 ljudi predstavlja narod jednako dobro kao i 1000, što je matematički potpuno pogrešno.

Cherry-picking. Odabir kratkog trenutka koji izgleda dobro kako bi se stvorio lažni dojam povijesnog uspjeha.

Bayesov pristup. Kritički mislilac ne kaže "To je istina", nego "To je sada 80% vjerojatno, s obzirom na nove dokaze".

Definicija. To je aktivan, a ne pasivan proces; uključuje samokorekciju i traženje najboljih razloga za vjerovanje.

Psihologija mišljenja. To su prečice u mozgu koje su nam nekad pomagale preživjeti, ali u modernom svijetu često vode do krivih odluka.

Kognitivna psihologija. Mozak voli "brzo i prljavo" (npr. "Skupo je sigurno dobro"), što često nije točno.

Jasnoća komunikacije. Ako dvoje ljudi drukčije definira "slobodu" ili "pravdu", nikada se neće složiti oko samog argumenta.

Skriveni temelji. Najslabija točka svakog argumenta; ako pretpostavka padne, cijeli logički dvorac se urušava.

Logička distinkcija. Deskriptivne tvrdnje su provjerljive (npr. statistika), dok normativne zahtijevaju vrijednosni sud (npr. etika ili politika).

Metakognicija. To je intelektualna vrlina kalibriranja vlastite uvjerenosti prema snazi dostupnih dokaza, suprotno od dogmatizma.

Filozofija znanosti. Prema Popperu, ako ne možemo zamisliti dokaz koji bi tvrdnju pobio (npr. "nevidljivi zmaj"), tvrdnja nije znanstvena.

Heuristika. Princip parsimonije: ne treba uvoditi dodatne pretpostavke ako jednostavnije objašnjenje jednako dobro pokriva podatke.

Formalna logika. Tautologije su informacijski prazne jer ne govore ništa o svijetu, već samo o logičkim pravilima jezika.

Kauzalno zaključivanje. Ključno za uzročnost: "Da nismo uveli mjeru, bi li se problem riješio sam od sebe?".

Logička pogreška. Primjer: miješanje "zakona" kao fizikalne konstante i "zakona" kao pravnog akta koji se može prekršiti.

Lažna dilema. "Ili si s nama ili protiv nas" je lažna dihotomija jer ignorira neutralne ili umjerene pozicije.

Evaluacija dokaza. Osobni karakter govornika nije relevantan za matematičku točnost njegove tvrdnje, iako može biti za povjerenje.

Epistemologija. Implikacija ("Ako A, onda B") je pravilo, a inferenca je naš mentalni skok ("Vidim A, dakle vjerujem da je B").

Intelektualno poštenje. Steelman je vještina pobijanja najjače moguće verzije tuđeg stava, što je vrhunac kritičkog mišljenja.

Logička ovisnost. Kisik je nužan za vatru (bez njega ne ide), ali nije dovoljan (treba vam i iskra).

Samoregulacija. Uključuje pitanja poput: "Jesam li ovo zaključio prebrzo?" ili "Vjerujem li u ovo samo zato što mi se sviđa?".

Dijaloška etika. Umjesto hvatanja za krivi zarez, pokušavamo shvatiti najbolju poantu koju je sugovornik htio izreći.

Retorička pogreška. Ponavljanje laži ili nedokazane tvrdnje stvara iluziju istine (efekt familijarnosti), ali logički ništa ne dokazuje.

Semantika. Riječi "upravitelj" i "vlastodržac" mogu označavati istu osobu, ali nose potpuno drukčiju emocionalnu poruku.

Logička dosljednost. Ako podržavate pravo X za sebe, ali ne i za drugoga u istoj situaciji, vaš argument nije konzistentan.

Analogijsko zaključivanje. Snaga leži u relevantnosti; ako uspoređujemo dvije države, moraju biti slične po BDP-u i kulturi, a ne samo po zastavi.

Preciznost mišljenja. Razlikovanje "legalnog" i "moralnog" ili "mogućeg" i "vjerojatnog" sprječava krive zaključke.

Logička razlika. Proturječje ("X je crn i bijel u istom smislu") je nemoguće. Paradoks često otkriva duboku istinu kroz prividni apsurd.

Intelektualna etika. To znači da ne smijemo "gledati kroz prste" svom argumentu, dok istu grešku strogo kažnjavamo kod protivnika.

Interpretacija. Umjesto da tražimo najgori mogući smisao tuđih riječi, tražimo onaj najpametniji koji bi bio logički održiv.

Logički veznici. Inkluzivna: "Možete dobiti popust kao student ili umirovljenik (ili oboje)". Ekskluzivna: "Pobijedit će A ili B".

Jasnoća. Ako netko kaže "Energija je svemir", to je toliko nejasno da se ne može ni dokazati ni pobiti.

Teorija spoznaje. To je temelj kritičkog mišljenja jer postavlja pitanje: "Kako ja zapravo znam da je ovo što vjerujem istina?".

Logička pogreška. Čak i ako se cijeli ured slaže, plan može biti matematički ili logički pogrešan.

Skrivena pretpostavka. Argument stoji samo ako je prva tvrdnja točna; ako digitalizacija kvari dokumente, onda je ne trebamo.

Metodološka pogreška. Baka je mogla biti zdrava zbog gena ili sreće, usprkos (a ne zbog) čaja.

Kontrafaktual. Ako se ishod događa i bez uzroka, onda taj uzrok (obuka) zapravo nije zaslužan za promjenu.

Logička pogreška. Prošla točnost ne jamči da je i novi prijedlog, koji je možda sasvim drugačiji, automatski ispravan.

Post hoc. Povezivanje dvaju slučajnih događaja samo zato što su se dogodili jedan za drugim.

Klizavo tlo. Predviđanje najgoreg mogućeg scenarija bez dokazivanja da je svaki korak u tom lancu doista neizbježan.

Normativno vs Deskriptivno. "Bolje" ovisi o tome što mjerimo (proizvodnju baterija, emisije, recikliranje) i o našim vrijednostima.

Logička pogreška. Čak i ako je Ana oportunist, njezina tvrdnja X može biti matematički ili logički savršeno točna.

Hijerarhija dokaza. Anegdota je podložna sjećanju, emociji i nije reprezentativna za cijelo društvo.

Pristranost izvora. Politički suparnici nisu objektivan izvor za procjenu uspjeha projekta bez konkretnih brojki.

Empirijsko uporište. Usporedba s drugim sustavima koji već imaju takvu praksu daje najjači argument za vjerojatni ishod.

Logička pogreška. Jedan postupak (glasanje) ne može biti dokaz za karakternu osobinu (nesposobnost) cijele skupine ljudi.

Logička nepovezanost. Činjenica da su "neke" reforme dobre ne govori apsolutno ništa o ovoj konkretnoj dok se ne ispita.

Ad hominem (implicirani). Umjesto kritike zakona, napada se pamet osobe koja ga predlaže.

Ad ignorantiam. To što nitko nije javno digao glas može značiti da plan nitko nije ni vidio, a ne da je savršen.

Empirijska potvrda. Usporedba "prije i poslije" uz kontrolnu skupinu je najjači način dokazivanja ekonomske teze.

Retorička manipulacija. Plašenje publike uništenjem kako bi se izbjegla rasprava o trećem, boljem rješenju.

Deskriptivna točnost. Broj zastupnika je definiran zakonom i lako se prebroji; ostalo su ocjene "dobrog" ili "važnog".

Pogreška nepovratnog troška. To što smo već uložili puno novca u promašen projekt ne znači da je on odjednom postao dobar.

Kontrafaktual. Ako se problem rješava sam od sebe u cijeloj tvrtki, onda kazne u jednom odjelu nisu pravi uzrok.

Teret dokaza. Onaj tko predlaže mora dokazati da je plan dobar, a ne čekati da drugi nađu grešku kako bi slavio.

Vjerodostojnost. Kvalitetan izvor kaže "kako smo došli do ovoga", tako da svatko može sam ponoviti analizu.

Analogija. Nešto što radi u državi s drukčijom kulturom i resursima ne mora nužno dati iste rezultate kod nas.

Skriveni temelji. Ako uložimo novac u loše škole koje ništa ne uče, produktivnost neće narasti – pretpostavka je ključ.

Selekcijska pristranost. Gledamo jednog "preživjelog" (survivor bias) i ignoriramo milijune koji su umrli ranije.

Zlatni standard. Nasumična podjela u grupe osigurava da razlika u rezultatu dolazi od mjere, a ne od nečeg drugog.

Slamnati čovjek. Protivnik smanjenja troškova izmišlja motiv koji druga strana nije izgovorila kako bi je lakše napao.

Apel na autoritet. Povijest znanosti je puna primjera gdje su se svi stručnjaci slagali oko nečega što je ispalo potpuno krivo.

Logička pogreška. Čak i ako 90% ljudi nešto radi, to ne znači da je to najbolji ili najučinkovitiji način.

Skriveni temelji. Ako mentorstvo zapravo ne utječe na rad, cijeli argument za njegovo uvođenje se urušava.

Apel na tradiciju. To što nešto "radi" 10 godina ne znači da neka druga, novija metoda ne bi radila tri puta bolje.

Kauzalna analiza. Ako trend pada postoji bez obzira na kamere, onda kamere vjerojatno nisu uzrok tog pada.

Logička pogreška. Čovjek s mrljom u prošlosti može imati savršeno valjan i logičan argument protiv neke nove mjere.

Hijerarhija dokaza. Znanstveni pokus s kontrolnom skupinom je najviša razina sigurnosti u zaključivanju o učinku.

Klizavo tlo. Strašenje najgorim ishodom bez dokaza da je svaki korak do propasti doista neizbježan.

Normativno vs Deskriptivno. "Previše" je subjektivna ocjena; za nekoga je to nužna administracija, za drugoga gubitak vremena.

Logička pogreška. Čak i laik može uočiti očitu grešku u logici ili praksi; argument se ocjenjuje po sadržaju, ne po diplomi.

Objektivni indikatori. Pravednost znači ujednačenost; ako različiti ljudi sada daju slične ocjene istom radu, sustav radi.

Slamnati čovjek. Umjesto bavljenja razlozima protivljenja, drugu stranu se demonizira izmišljenim namjerama.

Hijerarhija dokaza. Sustavni pregled (systematic review) skuplja sve dokaze na jedno mjesto i daje najvjerniju sliku.

Pogreška nepovratnog troška. Možete potrošiti milijarde na nešto što nitko ne koristi; to nije uspjeh, nego gubitak.

Logički silogizam. Ako postoji podskup ljudi koji uči, i svi u tom podskupu napreduju, onda taj dio ljudi napreduje.

Ad ignorantiam. To što još nismo našli dokaz da je nešto loše ne znači da je to automatski dobro i zdravo.

Dedukcija. Klasični silogizam: ako on pripada skupini koja ima pravo, onda i on ima pravo.

Statistička valjanost. Ako je pitalo samo 10 ljudi koji rade u toj tvrtki, postotak od 95% je potpuno bezvrijedan.

Post hoc. Možda se stanje popravilo zbog vremena, tržišta ili nečeg trećeg, a ne zbog nove odluke uprave.

Skriveni temelji. Ako je održavanje servera i skeniranje skuplje od police u podrumu, štednja je lažna.

Logička pogreška. Čak i ako kritičar ima osobni interes, njegovi argumenti protiv reforme mogu biti točni i korisni.

Ad antiquitatem. Pozivanje na tradiciju je najslabiji razlog za tvrdnju da je nešto optimalno ili točno.

Objektivni dokazi. Brojevi koji pokazuju stvarnu promjenu u radu su jači od osjećaja ili titula konzultanata.

Lažna dilema. Svijet nije crno-bijel; većina zakona traži razumnu mjeru između potpune slobode i zabrana.

Deskriptivna točnost. Povijesni datum je neosporna činjenica; ostalo su mišljenja o tome što bi država "trebala" učiniti.

Retorička manipulacija. Forsiranje odluke prikazivanjem katastrofe kao jedine alternative, bez dokaza da je to istina.

Dedukcija. Ako pravilo vrijedi za sve, onda nužno vrijedi i za taj jedan konkretan slučaj X.

Logička pogreška. Član uprave često najbolje vidi probleme; zabraniti mu govor zbog statusa je logički neispravno.

Kritičko razmišljanje. Korelacija samo kaže da se A i B događaju skupa, uzročnost kaže da A "tjera" B da se dogodi.

Pristranost izvora. Rezultati koje plaća onaj tko ih prodaje uvijek se moraju uzeti s velikom dozom opreza.

Empirijska evidencija. Ako znanstveni podaci kažu da strah od zatvora ne zaustavlja lopove, onda je početna tvrdnja kriva.

Dedukcija. Direktna primjena općeg pravila na pojedinačni dokument koji ispunjava uvjete.

Selekcijska pristranost. Ako nismo pitali kritičare, nismo dobili pravu sliku stanja, nego samo potvrdu svog mišljenja.

Skriveni temelji. Ako stručnjaci traže mir ili opremu, a ne samo novac, povećanje plaća neće privući "bolje" ljude.

Višekriterijska evaluacija. Možete napraviti most na vrijeme i jeftino, ali ako se on sruši ili ga nitko ne koristi, projekt je propao.

Logička pogreška. Činjenica da ljudi vole dvije stvari skupa ne znači da jedna stvar uzrokuje drugu (npr. vole i sunce i sladoled).

Objektivna provjera. Mjerljivi financijski podaci su jedini pravi dokaz tvrdnje o "smanjenju troškova".

Kognitivna pristranost. Pretjerano samopouzdanje i selektivno sjećanje sprječavaju nas da vidimo vlastite pogreške.

Normativno vs Deskriptivno. "Dovoljno" je rastezljiv pojam; za nekoga je ovo što imamo sjajno, za drugoga katastrofa.

Klizavo tlo. Pokušaj gašenja rasprave tvrdnjom da će bilo koja alternativa dovesti do potpunog uništenja sustava.

Modus tollens. Jedini oblik koji nužno slijedi: ako nemaš ono što svi radnici moraju imati, onda nisi radnik.

Kontrafaktual. Ako se ista promjena događa neovisno o obuci, onda obuka nije uzrok te promjene.

Logička pogreška. Može postojati peta, šesta ili deseta metoda koja bi bila deset puta bolja od naše, a nismo je probali.

Skriveni temelji. Argument stoji samo ako datoteka na disku doista zamjenjuje tonu papira u prostoriji.

Kognitivna pristranost. Lakše je okriviti "neprijatelja" nego priznati da je projekt bio loše planiran ili vođen.

Znanstvena metodologija. Usporedba grupe koja je bila u programu i one koja nije jedini je način da se dokaže stvarni učinak.